Jovo Čulić: DECO, IGRAJTE SE, SMEJTE SE I ČITAJTE

Jovo Čulić (8. mart 1967, Glamoč) uglavnom piše za decu i do sada je objavio deset knjiga za najmlađe, inače je strukovni ekonomista i strukovni inženjer elektrotehnike i računarstva. Napisao je scenario za igrani film kratkog metra „Poslednja želja” za Radio-televiziju Vojvodine. Po knjizi „Junak u tregerima” urađena je lutkarska predstava koja se nalazi na repertoaru Dječijeg pozorišta Republike Srpske. Pesme su mu prevođene na engleski, ruski, slovenački, makedonski, mađarski, njemački, francuski, italijanski i bugarski jezik. Zastupljen je u čitankama, lektiri i raznim antologijama. Kao predstavnik BiH  nominovan je 2012. i 2013. za najveću svetsku nagradu za dečiju književnost „Astrid Lindgren”, koju dodjeljuje Nacionalni savet za kulturu Švedske. Otac Kristine, Aleksandre i Filipa. Živi i radi u Banjaluci. Dobitnik je brojnih nagrada, među kojima i naše gradske nagrade „Sunčani sat”.

Dobili ste više nagrada za književno delo, recimo „Dragomir Đorđević” na Festivalu pesnika za decu „Bulka” (2008). Knjiga „Prvak u hvatanju zjala”  dobija nagradu „Stanko Rakita” za najbolju knjigu za decu i omladinu u 2013. godini i mnogo Postoje li neke koje biste izdvojili?

Bilo je tu još dragih nagrada kao što su: „Princ dječijeg carstva”, Međunarodnog Festivala Dječije carstvo. Plaketu „Blagodarnica” Festivala za djecu i omladinu u Istočnom  Sarajevu za pesničko stvaralaštvo, dobijam zajedno sa Borom Kapetanovićem 2016. godine. Na osnovu odluke Žirija dečije kritike beogradskih osnovnih škola 2018. dobio sam nagradu „Dositejevo pero” za zbirku pejsama „Zadnja pošta Madagaskar“. Prestižnu nagradu „Princ dječijeg carstva”, Međunarodnog festivala za djecu „Dječije carstvo”, Banjaluka, 2019. Nagradu „Zlatno Gašino pero”,  za doprinos vedrom duhu djetinjstva 2021. Iste godine dobijam i nagradu „Nasiha Kapidžić Hadžić-Vezeni most” za opus i domete u književnosti za djecu. „Srebrno Gašino pero” za knjigu „Što se tiče samog leta” kao najduhovitije literarno ostvarenje za djecu dobio sam 2022. Iste godine su stigle nagrade „Momčilo Tešić“ za  knjigu „Junak u tregerima“ i „Sunčani sat“ za književno delo i podsticaj literarnog stvaralaštva mladih kao i  Povelju za književnu afirmaciju istorijskih vrednosti,  kojom sam postao počasni građanin carskog grada Sirmijuma. Međutim, najdraža mi je ipak nagrada „Dositejevo pero” zato što su, za razliku od ostalih, ovu nagradu dodjijelila djeca. Oni za koga se i piše.  Žiri čine više stotina učenika beogradskih osnovnih škola i velika je čast za svakog pisca kada mu ovaj najmjerodavniji žiri, žiri nad žirijima, dodijeli nagradu.

Spomenuli ste naše gradsko priznanje „Sunčani sat” Centra za kulturu „Sirmijumart”, u okviru Međunarodnog festivala poezije mladih pesnika „Mašta i snovi”. Kakve utiske nosite iz Sremske Mitrovice?

Iako sam u u Sremskoj Mitrovici  bio, na žalost, vrlo kratko, nosim  lijepe utiske sa Festivala „Mašta i snovi”. Pored nagrade „Sunčani sat”  tu je i vrlo simpatično smišljena Povelja kojom sam proglašen za počasnog građanina carskog grada Sirmijuma, kojom se posebno hvalim i ističem gdje god mogu. Naročito me fasciniralo  samo mjesto gdje se Festival održavao, a koje je dodatno davalo draži čitavom događaju. Ovim putem bih se zahvalio ljubaznim organizatorima, a naročito Nedeljku Terziću na gostoprimstvu i njegovoj supruzi na vrlo ukusnom ručku. Festival ću pamtiti i po tome što mi je po završetku i dojele nagrada prišao jedan od pristutnih čestitao nagradu i rekao: „Rasplakao si mi ženu”… inače kada sam se obraćao publici odlučio sam da pročitam jednu kratku autobiografsku priču „Odrastanje uz knjigu” koja je vrlo emotivna i koju uvijek teško pročitam zbog emocija koje tada naviru. Međuitm, nisam mogao ni zamilsiti da će priča isti efekat imati i na slušaoce.

Kako je Vaše delo prožeto humorom, tako je i u životu. Imali ste interesantne doživljaje i na ovom putu u naš grad i iz njega.

Inače put u Sremsku Mitrovicu ću pamtiti i po raznim pehovima koji su mi se desili. Naime, dok sam bio na autobuskoj stanici u Banjaluci pukla mi je ručka od torbe i morao sam je bukvalno  grliti dok sam je nosio pa sam nazvao Nedeljka i zamolio ga da dođe po mene na stanicu. Tako je i bilo. Odmah smo otišli da kupim novu. Međutim, pošto sam dobio i  diplome i statuu i neke knjige i još neke stvari kao nagradu, sad to nije moglo stati u novi kofer, pa smo brže bolje otišli da zamjenimo kofer tamo gdje smo ga kupili  za veći. Vremena je bilo malo jer mi je ubrzo kretao autobus za Novi Sad, odakle sam trebao sutra ranom zorom ići u  Pljevlja na Festival humora i satire sa Todom Nikoletićem i Urošom Petrovićem. Nedeljko me požurivao sa razlogom, a ja sam se tako smeo da su mi i ljubazne Kineskinje pomagale da prebacim stvari u veći kofer. Ipak, stigli smo na vrijeme i ja sam uskočio u skoro prazan autobus koji se vraćao sa Kopaonika za Novi Sad. Tamo me je dočekao kum i odmah uzeo kofer da mi pomogne. Nije nosio ni deset metara, a ručka je pukla. Uzeo je za drugu, ova puče iste sekunde. I opet sam  morao da grlim sada nov novcati  kofer. Od kuma sam uzeo treći, polovan i ujutro krenuo za Pljevlja. Kada sam tamo stigao primjetio sam da su mi u Novom Sadu ostale cipele. Pa sam čitav Festival i sva Pljevlja uzduž i poprijeko prekrstario u  papučama. Vrhunac svega je bio kada sam se poslije par dana vratio u Banjaluku i kad me žena raspakivala, krene da vadi iz kofera peškir za peškirom i da ih slaže na stolicu. Kako izvadi neki peškir samo pogelda u mene i ćuti. Bilo ih je desetak. Kad je nestalo peškira dođoše na red tegle sa pekmezom. Kako ih vadi tako ih reda na sto opet ništa ne govoreći, sve dok je ja ne upita: Šta ti je to? Kaže: Pa ovo iz kofera. Ma kakvog kofera, pa to nije moje. U mraku sam iz autobusa pokupio tuđi kofer.

Za Vas su napisali da pišete jasno, duhovito i neposredno. Neke Vaše knjige pesama za decu Miran kao prepariran, Tako stoje stvari, Ruku pod ruku kroz brojeve i azbuku zapažene su od strane kritike i publike. Šta im je zajedničko?

Knjigama „Miran kao prepariran” i „Tako stoje stvari” zajedničko je to što su nastale bukvalno iz jednog rukopisa od nekih stotinjak pjesama. Mada su se izdvojili ciklusi o prirodi i o dječijim nestašlucima, tu je pravo šarenilo tema i  ideja. Dok je knjiga „Ruku pod ruku kroz brojeve i  azbuku”, kao što joj i samo ime kaže vodič za mališane kroz prva slova i brojeve i pisana je namjenski za taj uzrast. Inače, knjiga je odabrna kao neobavezno nastavno sredstvo od strane Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske.

Neka Vaša dela za decu su u lektiri u Repbulici Srpskoj. Koja?

To je knjiga „Junak u tregerima”  koja je ušla u obaveznu lektiru za peti razred, to je četvrti razred u Srbiji. Dok se pjesme  „Letnji san”  i „Ako se nađeš “ nalaze u čitankama za peti odnosno šesti razred. Takođe, u neobavezno nastavno sredstvo našla se i knjiga „Prvak u hvatanju zjala”.

Napisali ste i nekoliko scenarija. Pojasnite nam za koje medije i šta je tema.

Da, napisao sam scenario za film kratkog metra za Radio televiziju Vojvodine koji se zove „Poslednja želja”. To je jedna simpatična priča o pokojniku koji se poslije svoje smrti obraća prisutnima na sopsvenoj daći. Trenutno radim tekstove za songove za predstavu „Crvenkapica” Dječijeg pozorišta Republike Srpske u režiji poznate rediteljke iz Rusije, Ljudmile Fedorove. Vrlo je izazovno i i zahtjevno ovo pisati jer se ne može čekati inspiracija. Mora se pisati odmah i sada. Ljdmila mi kaže šta bi trebalo da sadrži pjesma o čemu se radi ili pošalje neku svoju viziju pjesme koja prati radnju u predstavi i ja na osnovu toga pišem. Uglavnon nam dobro ide. Pošto se ove pjesme moraju uglazbiti moraju biti pjevljive i lako zapamtljive djeci, E zbog toga ja onda cijelo vrijeme dok ih pišem ujedno i pjevušim i odmah vidim mogu li se lako ukomponovati.

Prema Vašoj knjizi urađena je i poezorišna predstava. O čemu je tu reč i kako ste zadovoljn izvedbom?

Dječije pozorište Republike Srpske je prošle godine prema  knjzi „Junak u tregerima” napravilo istoimenu lutkarsku predstavu za djecu u režiji hrvatskog režisera Dubravka Torjaneca. Predstava je sjajno prošla kod djece. Gostovala je i u Srbiji i po gradovima u BiH i pokupila je nekoliko nagrada, uglavnom glumačkih.

Pesme su Vam komponovane, snimane i ivedene na raznim festivalima. Možete li reći nešto više o tome?

Najveći krivac za to je poznati novosadski  mzičar Branimir Rosić, vođa benda „Branimir i neprijatelji”, „Bane leteća gitara”  kako ga zovu klinci, ima svoju emisju za djecu  na Radio televiziji Vojvodine. Često se viđamo na raznim festivalima i otuda je krenulo i naše prijateljstvo  i saradnja. Komponovao je dosta mojih pjesama koje često izvodi a nedavno je snimio i album pjesama za djecu „Pjesme iz Ž dura” gdje je uvrstio i nekoliko mojih tekstova. Inače,  Bane je zasigurno jedan od najangažovanijih muzičara sa ovih prostora.

Bili ste nominovani za najveću svetsku nagradu zajknjiževnost zua decu Astrid Lindgren. Koliko Vam to znači?

Kao predstavnik BiH predložen sam 2012. i 2013. godine, za nagradu koja nosi ime autora Pipi Duge Čarape, legendarne Astrid Lindgren.Velika je to stvar za svakog pisca. Sama nominacija je velika čast. Zvuči  svečano. Čovjek se osjeća vrijednim i pomalo važnim jer dospjeti među stotinjak svjetskih pisaca i ilustratora koji te godine konkurišu za tu nagradu uopšte  nije mala stvar.

Šta bi bila Vaša poruka deci?

Igrajte se, smejte i čitajte.

Razgovarala Slađana MILENKOVIĆ

Fotografije Slobodan NIKŠIĆ i privatna arhiva